Godinama smo muž i ja živjeli u našem mirnom selu, navikli na tišinu, red, domaću hranu i jednostavan život. Naš sin, jedinac, još prije deset godina otišao je za grad, završio fakultet, zaposlio se i oženio djevojku iz grada. Mi smo ga, naravno, podržavali u svemu. Pomagali smo mu koliko smo mogli, i kad su kupovali stan, i kad su renovirali. Snaju smo upoznali nekoliko puta, djelovala je fina, kulturna, mada, iskreno, uvijek mi je djelovala malo previše moderna za naš ukus.
Nakon više poziva i nagovaranja da ih posjetimo, muž i ja smo se konačno odlučili da krenemo kod njih u grad. Spremili smo se, uzeli autobus i stigli do njihovog stana – lijep, moderan, sve sjaji. Sve na mjestu, sve pod konac, kao iz kataloga. Snaja nas dočekala sa osmijehom, sin nam se obradovao, ali već na početku, osjećala sam neku nelagodu.
Nije bilo kafe na stolu, ni soka, a o rakiji da i ne govorim. Nismo došli da nas neko služi, naravno, ali mi smo navikli drugačije. Kod nas na selu kad gosti dođu, iznese se i ono što ima i što nema. Snaja je rekla: „Evo, sad ćemo poručiti hranu iz restorana.“ Pomislih, Bože dragi, zar ne može da se skuva nešto? Pa makar supa i krompir.
Sjeli smo u dnevnu sobu. Čudan neki namještaj – nisko, sve stakleno, ne znaš ni gdje da sjedneš ni gdje da staviš čašu. Muž se jedva smjestio, pa još i počeo da kija – kaže, „Nešto mi smrdi ovo cvijeće, il’ je ono osvježenje iz zida?“ A ja mu šapćem: „Ćuti, nemoj, vidiš da im je to moderno.“
Hranu su naručili – nešto azijsko. Neki rezanci, piletina u slatko-ljutom sosu, salata s orasima i jabukama. Muž me gleda preko stola, a znam šta mu je na pameti – gdje je supa, gdje je krompir, gdje je meso s roštilja?
Poslije večere, otišli smo u sobu da se malo odmorimo. Snaja nam je dodijelila gostinsku sobu – moderna, sve u bijelom, ali krevet! Nizak, tvrd, ćebe kao papir, jastuk tanak kao palačinka. Muž se okretao cijelu noć, a meni je bilo hladno, pa sam obukla jaknu. Nismo spavali ni sat.
Ujutro, sin je već bio otišao na posao, a snaja nam je stavila na sto – jogurt i dvije banane. Kaže, oni tako doručkuju. Ja sam šutjela, a muž se kiselo nasmijao. Pojeo je bananu i rekao: „E vala, jedva čekam da kući dođem i pojedem pravo jaje i hljeb sa mašću.“
Ali ono što me najviše posramilo desilo se kad je snaja počela da „edukuje“ mog muža kako bi trebao manje da jede masnu hranu i da izbjegava meso. Počela mu objašnjavati kako bi trebao da pređe na biljne proteine i kako je „meso kancerogeno“. A on je samo klimnuo glavom i prešutio. Meni je tada bilo jasno da se više nikad nećemo osjećati kao kod kuće tu.
Kad smo se vratili u selo, nisam nikom pričala kako nam je bilo. Bilo me sramota. Ne zato što su nas loše ugostili – ne mogu reći da nisu bili ljubazni – nego zato što sam shvatila koliko su se njihovi životi udaljili od našeg. Kao da smo iz dva različita svijeta. Moj sin, moj ponos, sad živi u svijetu gdje se kafa ne nudi, gdje se hrana poručuje, gdje nema ni čvaraka, ni supice, ni domaće rakije.
I dalje ga volimo, i dalje se čujemo, ali više ne idem u taj stan. Nek oni dolaze kod nas kad požele da osjete miris pite, kvrguše ili sarmi. Tu smo mi, uvijek spremni da ih dočekamo – kao ljudi.