Na srpskim grobljima, naročito tokom zadušnica i velikih crkvenih praznika, mogu se vidjeti prizori koji izazivaju podijeljene reakcije – dok jedni smatraju da je riječ o izrazima pijeteta i čuvanju tradicije, drugi sve češće postavljaju pitanje: da li su običaji koje danas praktikuju Srbi zaista u skladu s pravoslavnim učenjem, ili su iz njih proizašle navike koje više pripadaju narodnim vjerovanjima nego crkvenim pravilima?
Na grobovima širom Srbije i regiona nerijetko se mogu vidjeti stolnjaci preko spomenika, plastične čaše, tanjiri s mesom, kolačima, rakijom, pa čak i pečenjem. Ljudi dolaze s punim torbama hrane, a pored groba pokojnika često se postavi i jedan dodatni tanjir – „za njega“. Taj tanjir, simbolično, ostaje netaknut. Porodica jede, nazdravlja i moli se, ali sve to ponekad podsjeća više na piknik nego na duhovni čin.
Da bismo razumjeli ove običaje, obratili smo se protojereju-stavroforu Marku Iliću, dugogodišnjem svešteniku Srpske pravoslavne crkve, koji ističe da su mnoga današnja ponašanja na groblju više rezultat narodne tradicije i poganskih običaja, nego istinskog pravoslavnog učenja.
„Pravoslavlje ne zabranjuje da se na grob donese hrana, ali smisao toga je da se ona podijeli sirotinji, komšijama i rodbini, a ne da se jede na samom grobu. Kad neko donese jelo i piće i postavi sto na grob, pa sjedne da ruča pored umrlog, to se kosi s osnovnim pojmom poštovanja prema pokojniku. To nije molitva, niti hrišćanski pomen, već jedan folklorni izraz tuge i prisjećanja, koji se, nažalost, često pretvori u neprimjerenu gozbu,“ objašnjava sveštenik.
Prema njegovim riječima, ono što bi vjernici zaista trebalo da ponesu na grob svojih pokojnika jeste molitva, svijeća, vino, koljivo (žito) i, ako žele, nešto hrane da se podijeli drugima u ime pokojnog. „Najbolji pomen za upokojenog jeste da za njega upalite svijeću, izmolite opijelo, a zatim podijelite milostinju. To može biti paketić hrane, novac za siromašne, pomoć manastiru… Sve to ima duhovni smisao. Donijeti ćevape na grob i otvoriti pivo – to nije hrišćanski čin.“
Ipak, mnogi se pozivaju na običaje svojih predaka, govoreći da su tako činili njihovi djedovi i bake. I zaista, običaj „jedenja na grobu“ potiče još iz predhrišćanskih vremena, kada su narodi Balkana vjerovali da duše pokojnika ostaju blizu svojih domova i da im treba prinositi hrana kao znak pažnje. Vremenom su se ti običaji stopili s hrišćanskim obredima, ali Crkva nikada nije u potpunosti prihvatila takvu praksu.
„Ne možemo mi danas mijenjati učenje Crkve po želji naroda. Ne može tradicija biti ispred vjere. Ako poštujemo svoje pretke, poštujmo ih na način koji njima zaista koristi – molitvom, milostinjom, pomaganjem ljudima. Pokojniku ne treba tanjir s hranom, njemu trebaju naše molitve“, kaže otac Marko.
Zanimljivo je i to da mlađe generacije sve češće preispituju ove običaje, naročito u urbanim sredinama. Mnogi mladi ljudi koji idu na zadušnice ne nose više jela i piće, već pale svijeću, ostave cvijet i u tišini se pomole. Time se vraća dostojanstvo činu sjećanja, a sve više sveštenika pokušava da kroz propovijedi i razgovore ukaže vjernicima na pravu suštinu pomena.
Na kraju, da li ćemo na grob ponijeti pečenje i rakiju, ili svijeću i molitvu – zavisi od našeg razumijevanja smrti, vjere i odnosa prema onima kojih više nema. Ali jedno je sigurno – prava počast pokojniku ne dolazi iz stomaka, već iz srca.