U sudnici punoj tišine, ledene i teške poput olova, riječi koje su izgovorene nisu bile samo pitanje — bile su krik, jecaj, i vrisak jedne duše koja više nema šta da izgubi. „Zašto ste ubili moju ćerku? Poslije svega ti mrziš mene?“ izgovorio je otac djevojčice ubijene u masakru u OŠ „Vladislav Ribnikar“. Ta rečenica kao da je presjekla vazduh, probila zidove pravne formalnosti i udarila direktno u srž ljudskosti svih prisutnih.
Sudnica je zanijemila. Advokati, sudije, prisutni rođaci drugih žrtava, novinari – svi su osjetili da su prisustvovali nečemu što nadilazi zakon, kaznu, osvetu. Ova rečenica nije bila poziv na pravdu, već očajnički pokušaj da se razumije ono što je nerazumljivo: zločin djeteta nad djecom, izdaja povjerenja, pucanj u samu srž nevinosti.
Otac, čije lice je bilo izmučeno tugom, nepravdom i beskonačnim danima bez njegove mezimice, ustao je sa klupe, zadrhtalih ruku. Njegov glas nije bio pun bijesa. Bio je to glas čovjeka kojem je srce izvađeno iz grudi i zgaženo pred cijelim svijetom. Bio je to glas koji više ne zna gdje da traži smisao, jer mu je život, onaj pravi – onaj porodični, topli, svakodnevni – prekinut hicem iz pištolja jednog dječaka koji je tog dana u maju odlučio da se igra boga.
Upravo u toj rečenici leži najdublja tragedija ovog slučaja. To nije samo gubitak djeteta. To je gubitak povjerenja u svijet, u ljude, u pravdu, u školu, u budućnost. To je bol koja se ne smješta samo u srce jednog roditelja, već se širi kao talas kroz čitavo društvo, koje i dalje pokušava da razumije – kako je moguće da se tako nešto desi?
Dok su drugi roditelji stajali sa strane, i oni slomljeni, očiju punih suza, nije bilo potrebe za riječima. Pogledi su govorili sve. Oni svi znaju. Dijele istu prazninu, istu tišinu kuće bez dječijeg smijeha, iste hladne sobe u kojima školske knjige ostaju netaknute. U tim domovima sada živi odsutnost. I nijedna presuda, nijedna godina zatvora, nijedno izvinjenje neće moći da vrati ono što je izgubljeno.
Zato pitanje oca nije bilo upućeno samo ubici. Ono je bilo pitanje i društvu, i sistemu, i svima nama. Zašto nismo primijetili znakove? Zašto nije bilo više empatije, više nadzora, više razgovora? Kako je moguće da dijete može da planira zločin, da puca, da ubija, a da niko ništa ne zna?
Još teže je bilo čuti odgovor — ili bolje rečeno, njegov izostanak. Ubica je ćutao. Pogled mu je bio spušten. Možda zbog srama. Možda iz straha. A možda zato što ni on sam ne zna zašto je to uradio. To je najstrašnija mogućnost – da ni on sam ne razumije šta ga je navelo na takav čin.
„Poslije svega ti mrziš mene?“ – pitao je otac. I u toj rečenici nije bilo samo ogorčenja. Bilo je i tragova nekadašnje vjere u čovjeka. Kao da još uvijek pokušava da povjeruje da negdje, duboko u srcu ubice, postoji ljudskost. Da možda mržnja nije jedino što je ostalo. Jer da jeste – onda je sve uzalud.
Sudije su zabilježile riječi, novinari prenijeli, ali nijedna naslovnica ne može da prenese ton u kojem su te riječi izgovorene. To nije bio glas pravde, ni osvete. Bio je to glas bola.
I zato se moramo zapitati: da li ćemo pamtiti samo suze ili ćemo konačno nešto promijeniti? Hoćemo li ovu tragediju pamtiti kao slučaj ili kao poziv na buđenje?
Za tog oca, i sve roditelje iz Ribnikara, odgovori su možda prekasni. Ali za nas ostale – još ima vremena.