Smrt bliske osobe jedan je od najtežih trenutaka u životu svakog čovjeka. U tim bolnim trenucima, porodica i prijatelji nastoje na sve načine da se dostojanstveno oproste od preminulog, poklanjajući pažnju svakom detalju: od izbora cvijeća, odjeće, do ličnih predmeta koji se stavljaju u sanduk. No, malo ko zna da se u mnogim kulturama i narodnim vjerovanjima smatra da postoji jedan predmet koji nikako ne bi smio da završi u sanduku pokojnika – jer, kako se vjeruje, može donijeti nesreću cijeloj porodici.
Taj predmet je – slika ili fotografija živih osoba, naročito članova uže porodice.
Na prvi pogled, to djeluje sasvim nevino, pa čak i emotivno. Ljudi često žele da pokojnik “ponese sa sobom” uspomenu na one koje je volio, pa u sanduk stavljaju porodične slike, zajedničke fotografije, ili čak pisma i crteže djece. Međutim, prema narodnim vjerovanjima koja su još uvijek živa u mnogim krajevima Balkana, ali i u dijelovima Istočne Evrope i Azije, ovo može imati kobne posljedice.
Vjeruje se da stavljanjem fotografije živih osoba u sanduk pokojnika, duša umrlog može “povući” one koji su na slici sa sobom, jer su povezani kroz emociju i simboliku uspomene. Postoji čak i izreka: “Ko ide sa slikom, ide za njim.” Ljudi koji su to nesvjesno uradili, kasnije su često prijavljivali niz nesrećnih događaja – iznenadne bolesti, porodične tragedije, finansijske propasti ili dugotrajnu tugu i osjećaj da „nešto nije kako treba“. Naravno, nauka to tumači drugačije – kao posljedicu tuge i stresa – ali u narodnom predanju, ovakva praksa ima snažnu simboliku i upozorenje.
Pored fotografija, u mnogim krajevima postoji i zabrana da se u sanduk stavljaju lične stvari koje pripadaju živima – npr. nakit koji osoba trenutno koristi, odjeća koju pokojnik nije nosio, ili lične poruke koje otkrivaju želje i nade. Vjeruje se da svaki predmet nosi energiju, i da povezuje svjetove – onaj živih i onaj mrtvih.
Jedna starica iz hercegovačkog sela ispričala je priču o tome kako je njena snaha, iz ljubavi, stavila zajedničku fotografiju njih dvoje u džep pokojniku. “Htjela je da njen muž ne bude sam tamo gdje ide,” rekla je. “Ali od tog dana, počeli su se redati problemi – djeca su joj se razboljela, kuća je dva puta poplavljena, i stalno je osjećala da je neko posmatra. Na kraju je jedna žena koja se bavi duhovnim stvarima rekla da mora otvoriti grob i izvaditi sliku. Kad su to učinili, sve se smirilo.”
I dok mnogi odbacuju ovakva vjerovanja kao praznovjerja, antropolozi tvrde da su ona duboko ukorijenjena u kolektivnu svijest naroda. Ona nisu nužno “tačna” u doslovnom smislu, ali imaju snažnu psihološku težinu. U vrijeme žalosti, čovjek traži smisao u svemu – i kad se dogode loše stvari, lakše ih je objasniti kroz simboliku nego prihvatiti kao slučajnost.
Zbog toga mnogi sveštenici, iako ne potvrđuju ova vjerovanja zvanično, ipak savjetuju porodicama da ne stavljaju fotografije živih osoba u sanduk. Umjesto toga, mogu se staviti molitvene kartice, krst, brojanica, cvijet, ili neka sitnica koja je pripadala samom pokojniku. To je dostojanstven način da se oda počast, bez rizika da se naruši duhovni mir živih.
Na kraju, valja zapamtiti – namjera je najvažnija. Ljudi ovo rade iz ljubavi, iz tuge, iz potrebe da pokojniku pokažu koliko im znači. Ali ponekad, čak i ljubav, ako nije usmjerena na pravi način, može izazvati posljedice koje niko ne želi.
Zato je možda najbolje – ostaviti uspomene tamo gdje pripadaju: u srcu. A onima koji su otišli, poželjeti mir, bez tereta s ove strane.