U planinama sjeverozapadne Kine, na granici s Tibetom, nalazi se jedno od najzagonetnijih i najfascinantnijih mjesta na planeti – dolina Hunza. Njeni stanovnici, poznati kao narod Hunza, žive život kakav je ostatku svijeta gotovo nezamisliv. Žive dugo, često preko 100 godina, rijetko obolijevaju, ne poznaju rak, a žene nerijetko rađaju i u šezdesetim godinama života. Njihovo zdravlje, vitalnost i dugovječnost predmet su brojnih istraživanja i naučnih analiza. I dok se mnogi pitaju koja je tajna njihove dugovječnosti, sami Hunze vjeruju da je ključ – u jednom posebnom voću.
Riječ je o marelici – jednostavnom, naizgled običnom voću koje kod nas često uzimamo zdravo za gotovo. No, kod Hunza marelica ima gotovo svet status. Ne samo da je svakodnevno konzumiraju, već koriste i njeno sjeme, suše je, cijede ulje iz košpica i upotrebljavaju je kao lijek, hranu i sredstvo za njegu kože.
U dolini Hunza marelice rastu na svakom koraku. Tokom ljeta, čitava dolina miriše na zrelo voće, a tokom zime, sušene marelice postaju osnovni izvor hranjivih materija. Hunze vjeruju da marelica “hrani krv”, jača tijelo i štiti od bolesti. Njihova dijeta je inače izuzetno jednostavna – bazira se na svježem voću i povrću, cjelovitim žitaricama, orasima, mahunarkama i vrlo malo proteina životinjskog porijekla. Uz to, svakodnevno piju čistu planinsku vodu bogatu mineralima i kreću se mnogo više nego prosječan čovjek današnjice.
Zanimljivo je da su istraživači koji su proučavali Hunze primijetili gotovo potpunu odsutnost bolesti srca, visokog pritiska, dijabetesa, pa čak i karcinoma. Njihovo tijelo stari, ali ne “propada” na način na koji se to događa kod ljudi u razvijenim zemljama. Koža im ostaje zategnuta, mišići čvrsti, a um bistar i u stotoj godini života. Fizička aktivnost im je prirodni dio dana – obrađuju zemlju, penju se po brdima, hodaju kilometrima dnevno. A što je možda još fascinantnije – nisu podložni stresu u mjeri u kojoj je to slučaj kod ostatka svijeta.
Stres, brza hrana, prejedanje, manjak sna i kretanja – sve ono što je svakodnevica modernog čovjeka – u dolini Hunza gotovo ne postoji. Njihov život je u skladu s prirodom, sa ritmovima godišnjih doba, i s međusobnim poštovanjem unutar zajednice. Djeca poštuju starije, a stariji učestvuju u životu zajednice do posljednjeg dana – čuvaju unuke, rade u baštama, prenose znanje.
Jedan od starješina plemena, koji je navodno imao 112 godina, u razgovoru sa stranim novinarima rekao je: „Mi ne brojimo godine, brojimo dane kad smo bili sretni, kad smo se smijali i kad smo jeli iz našeg vrta. Godine samo prolaze, ali srce ako ne ostari – tijelo ga sluša.“
Nauka je već potvrdila da su košpice marelice bogate vitaminom B17, poznatim i kao laetril ili amigdalin, koji ima potencijalna antikancerogena svojstva. Iako zapadna medicina još uvijek raspravlja o njegovoj djelotvornosti, Hunze nemaju dilemu – već vijekovima vjeruju u snagu ove biljke.
Naravno, njihova dugovječnost ne može se pripisati samo jednom voću. Radi se o kompletnom načinu života: balansiranoj ishrani, stalnom kretanju, zdravom okruženju i emocionalnoj stabilnosti. Ali marelica je simbol svega toga – plod prirode, jednostavna i čista, baš kao i njihova filozofija života.
Danas, u eri superhrane, dodataka prehrani i sve složenijih dijeta, možda je upravo priča o Hunzama podsjetnik da istinska tajna zdravlja leži u jednostavnosti. Možda ne možemo svi preseliti u planine i uzgajati marelice, ali možemo naučiti nešto od naroda koji živi stotinu godina – ne samo dugo, već i ispunjeno, smireno i u skladu s prirodom.