U današnje vrijeme, kada se sve češće čuju priče o brzom uspjehu, instant zaradi i digitalnoj revoluciji, postoji jedna djelatnost koja uporno odolijeva vremenu, ali istovremeno sve teže opstaje. Radi se o poslu koji su mnogi pokušali, neki brzo napustili, a oni najuporniji, iako finansijski sve iscrpljeniji – ipak ostaju.
Riječ je o porodičnim malim poljoprivrednim gazdinstvima, posebno u oblasti voćarstva i stočarstva. To su poslovi koji, kako kažu oni koji ih rade, “traže dušu, a vraćaju sitniš”.
Selo ne zaboravlja, ali ni ne prašta
Jedan od njih je Marko iz okoline Prijedora. Njegova porodica već tri generacije uzgaja šljive i pravi domaću rakiju. Ulaganja u sadnice, zaštitu, berače, destilaciju i ambalažu neprekidno rastu, dok cijene na tržištu stagniraju ili čak padaju. „Prije deset godina, kada sam preuzeo posao od oca, jedan litar rakije sam mogao da prodam za sedam maraka. Danas mi nude četiri“, kaže Marko i dodaje: „Ali to je moje. Moje drveće, moj trud, moj znoj.“
On nije jedini. Na području cijelog regiona, bez obzira da li je riječ o BiH, Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori, hiljade malih proizvođača, vlasnika štandova, seoskih imanja i porodičnih firmi vodi borbu za goli opstanak.
Zašto ne odustaju?
Ako pitate ekonomistu, odgovor je logičan – poslovanje koje ne donosi profit je neodrživo. Ali kada pitate seljaka, uzgajivača, pčelara ili stočara – odgovori dobiju drugačiju dimenziju.
„Nije sve u novcu“, kaže Dragana iz okolice Čačka, koja sa suprugom uzgaja koze i pravi sir. „Ujutro se probudim, otvorim vrata, i gledam planine, udišem čist vazduh. Djeca mi trče po dvorištu, znamo šta jedemo i pijemo. Znam da bih, da radim u gradu, imala redovna primanja, ali ne bih imala mir, zdravlje i osjećaj da nešto stvaram.“
Tu je i dublji motiv – osjećaj identiteta i naslijeđa. Ljudi ne odustaju jer bi to značilo prekinuti lanac koji su preci gradili decenijama. Za mnoge, njihovo imanje nije samo zemlja – to je naslijeđe, ponos i obaveza.
Digitalno doba i nevidljiva tržišta
Još jedan od problema jeste nedostatak podrške za modernizaciju i marketing. Većina malih proizvođača ne zna kako da se probije na digitalno tržište. Njihovi proizvodi su često kvalitetniji od industrijskih, ali ostaju nepoznati široj publici jer ne znaju kako da se plasiraju online.
„Jedan moj prijatelj je snimao kratke video klipove o svom pčelarstvu i objavljivao ih na Instagramu. Danas ima stalne kupce iz cijelog regiona“, priča mladi agronom iz Sarajeva. „To je rješenje – edukacija i pristup digitalnim alatima.“
Potencijal postoji, ali bez sistemske podrške – malo koristi
Dok se veliki lanci bogate, mali proizvođači se muče s birokratijom, porezima, nelojalnom konkurencijom i uvozom jeftine robe. Državne institucije sve češće najavljuju subvencije, ali njihovo sprovođenje je sporo i neujednačeno.
Ipak, uprkos svemu, ovi ljudi ne odustaju. Jer posao na selu, iako često neisplativ u klasičnom smislu, ima vrijednost koja se ne mjeri samo novcem – to su rad, sloboda, tradicija i dostojanstvo.
Zaključak
Posao koji mnogi nazivaju propalim, zapravo je ogledalo stvarnog života. Nije glamurozan, ne nosi skupa odijela ni blistave kancelarije, ali ima svoju tišinu, ritam prirode i smisao koji nije lako objasniti. Ljudi koji ga rade nisu “pukli”, oni su, u stvari, ostali vjerni onome što jesu – i to je najveća hrabrost u vremenu koje tjera na brzinu, efikasnost i profit po svaku cijenu.
Zato, sljedeći put kad vidite stari štand sa domaćim sokovima i sirupima, stanite, kupite nešto, i znajte – podržali ste mnogo više od običnog posla. Podržali ste čitav jedan svijet.
