U malom selu kraj Prijedora, gdje svi znaju jedni druge, tišina koja je zavladala posljednjih dana nije obična. To nije ona mirna, seoska tišina u kojoj se čuje samo vjetar kroz krošnje i lavež pasa – ovo je ona teška, tiha kao kamen na srcu. Razlog je sudbina porodice Milojević, za koju mještani kažu da ih je godinama pratila nesreća, ali su ipak ostali ljudi koje je cijelo selo poštovalo.
Najviše se spominje Mićo Milojević, otac troje djece, vrijedan, skroman i uvijek spreman pomoći. Njegov komšija, stariji čovjek po imenu Ilija, jedva je izgovorio riječi kroz suze kad smo ga upitali kakav je bio Mićo.
„Kad sam rekao Mići da nemam para da platim lijekove, on nije ništa rekao. Samo je sutradan došao i donio mi kovertu. Nije htio ni da čuje da mu vratim. ‘Nema veze, Ilija, doći će vrijeme kad ćemo svi nešto trebati’, rekao je. To je bio čovjek“, prisjeća se Ilija, brišući oči drhtavom rukom.
Mićo je, kažu svi, bio stub porodice. Radio je sezonske poslove, što god se moglo – od poljoprivrede, do rada na građevini u Njemačkoj. Kad god bi skupio nešto novca, vraćao se kući. Nije volio gradove, ni asfalt, ni luksuz. Volio je svoje selo, zemlju i djecu.
Supruga mu je preminula prije pet godina od raka. Ostao je sam sa troje djece, od kojih najmlađe tada nije imalo ni četiri godine. Iako skrhan bolom, Mićo nije posustao. Oblačio bi kaput, obuo čizme, stavio kapu duboko na glavu i išao dalje – za njih. Za porodicu.
„Nisam vidio čovjeka koji više voli djecu. Nije propuštao školske priredbe, utakmice, sve je znao o njihovim ocjenama, planovima, strahovima. I kad nije imao, on je davao. Djeci nikad nije falilo ljubavi“, govori nastavnik njegove najstarije kćerke, koja sad ide u srednju školu u Prijedoru.
Ali sudbina kao da nikad nije bila na strani Milojevića. Nakon što je izgubio suprugu, Mićo je i sam razvio zdravstvene probleme. Ljekari su mu dijagnostikovali srčanu manu. Upozoravali su ga da mora da uspori, da pazi na sebe. Ali kako? „Ko će djeci da zaradi za obuću, knjige, lijekove?“, govorio je.
Prije samo nekoliko dana, srce mu je stalo. Na ulici, vraćajući se iz prodavnice, sa samo dvije kese u ruci. Komšije su pritrčale, pokušali reanimaciju, ali pomoći nije bilo. Ljekari su samo mogli da konstatuju smrt. Imao je 47 godina.
Djeca su sada ostala bez oba roditelja. Starateljstvo je privremeno preuzela njihova tetka iz Banja Luke, dok se ne riješi pravno pitanje nasljedstva i skrbništva. Cijelo selo organizovalo je skupljanje pomoći – svako koliko može. I oni koji nemaju, donose po litru ulja, džak brašna ili dječju jaknu.
„Ne pamtim kad me je nešto ovako pogodilo“, kaže mlada komšinica koja je često viđala Miću kako vodi djecu u školu. „Uvijek ih je držao za ruku. Nije ih puštao. Kao da je znao da im neće dugo biti uz rame.“
Ova priča, iako duboko tragična, pokazuje šta znači biti čovjek. Mićo Milojević nije ostavio za sobom bogatstvo, ali je ostavio poštovanje i sjećanje. Bio je tiha snaga u zajednici, neko ko nije tražio, ali je uvijek davao.
U vremenu kad ljudi često gledaju samo sebe, priča o Mići iz sela kraj Prijedora podsjeća nas da je prava vrijednost u tome koliko si ljudima značio – ne po onome što imaš, već po onome ko si bio. A Mićo je bio – čovjek.