Film Terminal iz 2004. godine, u kojem Tom Hanks tumači lik Viktor Novickija, čovjeka koji ostaje zarobljen na aerodromu zbog diplomatskog nesporazuma, inspiriran je stvarnim događajem iz života jednog čovjeka, koji je proveo nevjerojatnih 18 godina na aerodromu. Ova nevjerojatna priča koja je iz temelja promijenila poimanje slobode, domovine i borbe za osnovna ljudska prava, zapanjuje svojom dubinom i tragičnošću. No, ono što je još šokantnije jest činjenica kako je ovaj čovjek umro, a okolnosti njegove smrti izazivaju duboko suosjećanje i osjećaj tuge koji je teško opisati.
Zlatno doba zračne navigacije donijelo je mnoge nevjerojatne priče i neobične situacije, ali nijedna nije imala tako tragičan i istovremeno inspirirajući tok kao priča o Mehranu Karimi Nasseri, iranskom izbjeglici koji je bio oslonac za lik Viktora Novickija u filmu Terminal. Ovaj čovjek, kojem je život na aerodromu postao rutina, proveo je 18 godina na pariškom aerodromu Charles de Gaulle, bez da je mogao napustiti prostor. Njegova priča postala je sinonim za borbu s birokratskim sustavom, identitetskim i političkim problemima koji su ga zadržali zarobljenog u međuprostoru između domovine i svijeta koji ga nije želio prihvatiti.
Mehran Karimi Nasseri rođen je u Iranu 1945. godine, a njegov život je postao tragičan niz nesretnih okolnosti. Nakon što je u mladosti napustio Iran zbog političkih nesuglasica, proveo je godine tražeći azil u različitim zemljama, a njegova najpoznatija destinacija postao je upravo francuski aerodrom. Naime, Nasseri je 1988. godine bio prisiljen ostati na aerodromu Charles de Gaulle u Parizu, nakon što su mu ukinuti svi putni dokumenti i nije mogao napustiti aerodrom. Izbio je diplomatski sukob između Irana i nekoliko europskih zemalja zbog njegovog statusa, pa je Mehran bio ostavljen bez zemlje koja bi ga prihvatila i bez mogućnosti da napusti aerodrom.
Njegov život postao je apsurdna i tužna stvarnost koja je trajala punih 18 godina. U tom periodu, Mehran je postao poznat među zaposlenicima i putnicima aerodroma. Započeo je svakodnevnu rutinu na kojoj su mu dani prolazili između terminala, wc-a i trgovina, gdje je obavljao sitne poslove ili razgovarao s putnicima koji su bili voljni poslušati njegovu priču. Zbog njegove neobične situacije, postao je svojevrsna atrakcija, ali i simbol bespomoćnosti i borbe protiv sustava koji nije dopuštao nijednu drugu opciju.
Zanimljivo je da je Mehran razvio svoj osobni život na aerodromu. Mnoge godine proveo je pišući u dnevniku, a među zaposlenicima aerodroma postao je poznat kao “čovjek iz terminala”. Iako je bio suočen s beskrajnom birokratskom preprekom, održavao je svoju čast i dignitet, čak iako je bio bez domovine i građanske dokumentacije. Mnogi su ga opisivali kao mirnog i povučenog čovjeka koji je najviše vremena provodio u svom improviziranom prostoru unutar aerodroma. No, uprkos njegovoj sudbini, ništa nije moglo spriječiti da ga svijest o njemu inspirira, a njegova priča postane simbol borbe za ljudska prava i slobodu.
Međutim, priča o Mehranu Karimi Nasseri završava tragično. On je preminuo 12. studenog 2006. godine, u 61. godini života, a okolnosti njegove smrti bile su izuzetno potresne. Nasseri je preminuo u svom stanu u Parizu, ali njegovo tijelo nije bilo prepoznato u trenutku smrti, jer je bio potpuno sam, a nikome nije bilo poznato gdje je živio. Ova činjenica daje dodatnu težinu tragičnoj prirodi njegove sudbine. Na kraju, u trenutku kada je napustio aerodrom, gdje je proveo cijeli svoj život, njegova smrt je ostala u tišini, gotovo neprepoznata. Neki izvori sugeriraju da je posljednji dio njegovog života obilježio osjećaj tuge i usamljenosti, jer je, iako bio najsvjetliji primjer nesreće u svijetu, na kraju ostao zaboravljen.
Iako je njegov život bio obilježen neizrecivim nedaćama, Mehran Karimi Nasseri ostavio je snažan trag u povijesti ljudskih prava, simbolizirajući borbu za identitet, slobodu i dostojanstvo. Njegova priča nije samo inspiracija za film Terminal, već i važan podsjetnik na to koliko birokratske prepreke, nesporazumi i političke borbe mogu oblikovati život jedne osobe. Tragična smrt ovog čovjeka, koja je prošla gotovo nezapaženo, još jednom pokazuje koliko je lako zaboraviti one koji su se borili za svoje osnovne ljudske slobode, čak i kada su živjeli pod svjetlom reflektora svijeta.