Bugojno je mali grad, ali priče koje se u njemu šapuću često imaju težinu romana. Jedna od onih koja se prepričava već godinama tiče se čovjeka po imenu Emir, lokalnog trgovca, mirnog porodičnog čovjeka, onoga kojeg su svi znali kao “dobrog i vrijednog”.
Emir je imao sve ono što bi čovjek mogao poželjeti: lep brak sa ženom Sabinom, dvije prelijepe djevojčice koje su bile njegovo sunce i mjesec, i dom u kojem se uvijek osjećala toplina. Barem je on tako mislio. Bio je uvjeren da živi miran, skladan život – sve dok jednog dana nije sjeo za računar i otvorio Fejsbuk.
Početak kraja
Kaže da nije ni tražio ništa. Nije njušio, nije sumnjao, nije imao razloga da vjeruje da nešto nije u redu. Bilo je to obično nedjeljno popodne, djeca su se igrala u dvorištu, on je uz kafu sjeo za njen laptop da pogleda ponudu za dječije bicikle.
Ali browser je već bio prijavljen na njen profil. Kliknuo je – iz čiste navike. I tu se desilo nešto što mu je, kako kaže, promijenilo život.
“Vidim poruke. Poruke nekog Mirze. Nisam odmah shvatio šta je to. Mislio sam – rođak, prijatelj iz škole, nešto bezazleno. A onda… onda sam počeo da čitam,” ispričao je kasnije prijateljima, dok su mu ruke drhtale.
Poruke koje ne možeš “ne pročitati”
Poruke su bile sve – samo ne prijateljske. Tople, zavodljive, pune šifrovanih sjećanja i planova za budućnost. “Jedva čekam opet onu sobu u Jajcu,” “Ne mogu više da glumim kod kuće, sve mislim na tebe,” i ono što mu je posebno slomilo srce – “Emir i ne sumnja ništa, on je kao pas, vjeruje sve što mu kažeš.”
Kaže da je u tom trenutku osjetio kako mu se stomak zgrčio, kao da je progutao kamen. Nije bilo vikanja, nije bilo slomljenih tanjira, samo tišina. Rekao je da je tog dana prestao da diše kao čovjek.
Šta je ostalo nakon ljubavi?
Naredni dani bili su kao magla. Sabina je poricala, pa priznala, pa opet poricala. Mirza, sa druge strane, bio je njihov zajednički poznanik, čovjek koji im je prije nekoliko godina čak bio gost na rođendanu njihove kćerke.
Emir nije pravio scene. Nije je istjerao iz kuće istog dana, nije djecu uvlačio u sukobe. Umjesto toga, povukao se. Prestao je da spava u istoj sobi, prestao je da priča osim kada mora. Posao je obavljao kao robot, a osmijeh, koji je nekad bio zaštitni znak njegovog lica, nestao je bez traga.
Njegovi prijatelji i poznanici brzo su saznali šta se dogodilo. Grad kao što je Bugojno ne ostavlja mnogo prostora za tajne. I dok su jedni osuđivali nju, drugi su ga pokušavali ohrabriti da oprosti – zbog djece, zbog doma, zbog svega što su zajedno prošli.
Ali, kako je rekao jednom prilikom: “Ne boli mene što me prevarila. Boli me što mi je oduzela sigurnost, što je ubila nešto u meni.”
Novi početak ili samo život dalje?
Nakon skoro godinu dana od otkrića, Emir i Sabina su se razveli. Djeca su ostala kod nje, ali ih Emir redovno viđa. Kupio je mali stan blizu centra i otvorio novu radnju. Kaže da mu fali porodica, ali ne Sabina.
“Znaš šta je najgore?” rekao je nedavno u kafani prijatelju. “Što više nikom ne vjerujem. Kad mi neko kaže da me voli, samo klimnem glavom, a u sebi mislim – koliko će to da traje?”
Zaključak
Ova priča iz Bugojna je mnogo više od trača. Ona govori o povjerenju, ljubavi, izdaji, ali i o unutrašnjem snalaženju u haosu emocija. Emir je dokaz da se i kad ti se svijet sruši jednim klikom – možeš ponovo stati na noge. Ali ožiljci ostaju, nevidljivi i tihi, kao podsjetnik da je srce jednom bilo lomljeno bez zvuka.