U svijetu postoji bezbroj priča o iskustvima bliskim smrti, ali rijetke su one koje ostavljaju tako dubok trag kao svjedočanstvo jednog muškarca koji tvrdi da se vratio iz mrtvih nakon što se utopio. Njegova ispovijest, koja je izazvala veliko interesovanje javnosti i podijelila mišljenja među vjernicima, naučnicima i skeptičarima, nosi snažnu poruku o onome što nas, prema njegovim riječima, čeka „s one strane“.
Muškarac iz Bosne i Hercegovine, čiji identitet iz razumljivih razloga ne želi biti u potpunosti otkriven, ispričao je potresnu priču o nesreći koja mu je potpuno promijenila život.
Trenutak između dva svijeta
„Bilo je ljeto, bio sam s prijateljima na jezeru. Niko nije ni slutio šta će se desiti“, započinje svoju priču. „U jednom trenutku sam skočio u vodu i udario glavom u kamen. Izgubio sam svijest, a tijelo mi je potonulo. Kažu da me nisu mogli naći skoro deset minuta.“
Dok su njegovi prijatelji panično pokušavali da ga pronađu, a kasnije i reanimiraju, on tvrdi da je doživio nešto što se riječima teško može opisati.
„Osjetio sam kako napuštam tijelo. Nije bilo bola, ni straha. Bilo je nevjerovatno mirno. Kao da sam lebdeo iznad vode, gledao sve odozgo – ljude kako trče, viču, pokušavaju me spasiti. A onda, odjednom, sve je nestalo. Nastupila je tama.“
Svjetlo i dvije strane
„U toj tami pojavilo se svjetlo. Ne bilo kakvo – to je bilo najtoplije, najumirujuće svjetlo koje možete zamisliti. Iza tog svjetla osjetio sam prisustvo, neku silu. Nije to bilo ljudsko biće, ali je bilo svjesno, inteligentno. Osjetio sam da zna sve o meni.“
Prema njegovim riječima, tada je „prošao“ kroz ono što mnogi nazivaju pregledom života – sve važne situacije, ljudi, emocije, dobre i loše odluke. Ali ono što ga je najviše potreslo bio je pogled na dvije različite stvarnosti.
„Pokazano mi je kamo idu oni koji su činili dobro – bilo je to mjesto svjetlosti, ljubavi, ispunjenosti. Ljudi tamo nisu imali tijela kao mi, ali su bili prepoznatljivi. Komunicirali su bez riječi, sve se osjećalo srcem.“
S druge strane, kaže da mu je prikazano i ono drugo mjesto – mračno, hladno, ispunjeno osjećajem krivice, tuge i patnje. „To nije bio klasični pakao iz priča, već stanje duše – ljudi tamo nisu bili kažnjeni spolja, već su sami sebe mučili zbog svega što su uradili.“
Povratak u tijelo
„Rečeno mi je da još nije moje vrijeme. Da imam zadatak. I onda sam se vratio. Prvo u bol, hladnoću, paniku. Probudili su me u hitnoj. Plakao sam, ali ne od bola – plakao sam jer nisam htio da se vratim. Tamo gdje sam bio, osjećao sam mir kakav ovdje nikada nisam osjetio.“
Nakon ovog iskustva, njegov život se drastično promijenio. Prestao je juriti za materijalnim stvarima, počeo volontirati, pomagati starima i bolesnima. „Shvatio sam da je najvažnije šta ostavljamo iza sebe – ne novac, ne status, već djela.“
Naučnici skeptični, ali otvoreni
Iako medicinski stručnjaci i neurolozi često objašnjavaju ovakva iskustva kombinacijom nedostatka kiseonika u mozgu, hemijskih procesa, te psihološke interpretacije, sve više njih priznaje da ne mogu objasniti sve što ljudi doživljavaju u tim trenucima.
„Nisam ovdje da bilo koga uvjeravam u bilo šta“, kaže ovaj čovjek. „Samo želim da ljudi znaju – ima nešto poslije. I nije svejedno kako živimo. To nešto nas sve čeka.“
