Nakon cijelih deset godina provedenih u inozemstvu, konačno sam se odlučila vratiti kući. Srce mi je kucalo jače dok sam stajala u redu na aerodromu, čekajući let koji će me vratiti tamo gdje pripadam – u svoje selo, svoju zemlju, među svoje ljude. Godinama sam maštala o ovom trenutku, ali i strepila od njega. Pitala sam se hoće li me sve biti kao prije? Hoće li me ljudi prepoznati? Hoće li se ono što sam ostavila i dalje osjećati kao dom?
Kada sam prije deset godina otišla u Njemačku, imala sam samo jedan cilj – osigurati bolji život sebi i svojoj porodici. Ostavljala sam za sobom roditelje, sestru, prijatelje, cijeli jedan svijet. Sjećam se suza moje majke na peronu, dok me grlila kao da zna da nas dugi niz godina neće dijeliti samo kilometri, nego i godine, doživljaji, promjene. Niko nije mogao znati da će „par godina rada“ postati decenija.
U tuđini sam naučila mnogo. Naučila sam cijeniti vrijeme, trud, svaki zarađeni euro. Naučila sam da dom nisu zidovi, nego ljudi. Upoznala sam različite kulture, radila poslove koje nikad nisam ni sanjala da ću raditi – čistačica, konobarica, dadilja, njegovateljica. Ništa nije bilo ispod mog dostojanstva, jer sam znala zašto to radim. Da mogu poslati pare roditeljima, pomoći sestri da završi školu, renovirati staru kuću.
Ali, što duže ostaješ, to više osjećaš da gubiš korijene. Godišnji odmori su postajali rijetki, pozivi sve kraći, prijatelji sve udaljeniji. Počela sam sanjati o povratku. Ne zbog toga što mi je bilo loše, već jer sam znala da srce nije pronašlo mir u tuđem svijetu.
I evo me sada – na putu ka selu. Srce mi lupa kao da idem na prvi dejt. Vozim se poznatim putem, ali krajolik izgleda drugačije. Više kuća, više asfalta, ali i dalje onaj isti osjećaj – miris doma.
Kad sam došla pred kuću, majka me čekala na kapiji. Starija, sitnija, ali osmijeh isti. Zagrlila me bez riječi, a suze su nam govorile sve. Kuća je mirisala po piti i kafi – kao nekada. Sve je bilo tu, a ipak nekako drugačije. Djeca iz komšiluka više nisu djeca, moja soba sada je spremište, a ulice su tiše nego ih pamtim.
Prvih dana sam samo šetala i upijala. Pozdravljala stare komšije, odlazila do prodavnice, sjedila na klupi ispred kuće. Pokušavala sam se sjetiti gdje sam stala kad sam otišla – ali vrijeme te ne čeka. Ipak, srce mi je bilo puno. Jer sam napokon kod kuće.
Ljudi me pitaju: “Hoćeš li se opet vraćati?” Možda hoću, možda ne. Možda ću ostati ovdje i pronaći novi početak među starim uspomenama. Jer dom nije samo gdje si rođen, nego i gdje te srce vuče. A moje srce se vratilo kući.