Za učenike je ona “samo” čistačica, no profesor ih je natjerao na razmišljanje. Na prvi pogled, nije se činilo da bi žena koja svakodnevno čisti učionicu, briše prašinu i usisava hodnike, mogla imati bilo kakav utjecaj na njihove živote. Nisu ni primjećivali koliko truda ona ulaže u obavljanje svog posla, jer je taj posao bio nevidljiv, nevažan, čak gotovo zanemariv. Za njih, ona je bila tek još jedna u nizu lica koja su se kretala kroz školske hodnike, usmjerena na svoj posao koji je s vremenom postao rutina, gotovo automatski obavljen bez da je itko razmišljao o njegovoj važnosti.
No, profesor, netko tko je znao da je vrijednost ljudi u njihovim postupcima, a ne u njihovoj poziciji ili društvenom statusu, odlučio je nešto poduzeti. Naime, uočio je kako učenici previše simplificiraju svijest o svijetu oko sebe, a to uključuje i ljude s kojima svakodnevno dolaze u kontakt. Na jedan posve običan dan, dok je nastava bila u punom jeku, profesor je iznio jednu neobičnu molbu. Zamolio je učenike da obrate pažnju na ženu koja je svakodnevno čistila učionicu prije i poslije nastave.
“Pogledajte je”, rekao je profesor. “Vidite li tu ženu koja briše prašinu, usisava podove i ostale stvari? Možda mislite da je to samo običan posao, nešto što se mora obaviti. No, ako se zaista zapitate što ona donosi ovoj školi, shvatit ćete da je njezin posao daleko od običnog.”
Učenici su se na trenutak zamislili. Neki su gledali prema čistačici, ali većina je bila zbunjena. Otkud profesor točno zna da oni na to nisu obraćali pažnju? Zašto bi to bilo važno? Profesor je nastavio:
“Svijet je pun ljudi koji obavljaju poslove koji često nisu prepoznati. I ti ljudi, baš poput ove žene, čine ključnu razliku u tome kako funkcioniše društvo. Bez nje, prostorije ove škole bi bile prljave, neugodne za boravak i, možda čak, nesigurne. Ona svojim radom doprinosi zdravlju, udobnosti i općem stanju školske zajednice. Bez nje, nastava možda ne bi bila ni moguća.”
Na ovaj način profesor je natjerao učenike da se zamisle o važnosti ljudi koji obavljaju “nevidljive” poslove. Osvježio im je svijest o tome koliko je zapravo svaki pojedinac u društvu bitan, čak iako nije u fokusu ili u prvom planu. Nije svaki posao povezan s titulama, nagradama i priznanjima, ali to ne znači da nije jednako važan. Učenici su počeli shvaćati duboku povezanost svakog zaposlenika u sustavu.
Profesor je nastavio:
“Zamislite samo što bi bilo kad bi svi prestali obavljati svoj posao. Ako bi čistačice i čistači prestali čistiti, kako bi škola izgledala? Koliko bi bilo nesigurno i nezdravo boraviti u takvom okruženju? Kakvi bi uvjeti bili za učenje? Možete li zamisliti da uopće imate nastavu u prostoriji koja nije očišćena i uredna? No, sve to je moguće samo zahvaljujući ljudima koji ne traže pohvale, već jednostavno obavljaju svoj posao, bez obzira na to koliko je on na prvi pogled nevidljiv.”
Tako su učenici počeli shvaćati da bez obzira na to što misle o toj ženi, ona obavlja nešto što ima dubok utjecaj na njihove živote. Postepeno su počeli razmišljati o tome koliko je važno cijeniti ljude koji možda nisu u svjetlima reflektora, ali čine mnogo više nego što bi se moglo pretpostaviti.
Profesor je na kraju dodao:
“Svaki posao, bez obzira koliko se činilo nevažnim, ima svoju vrijednost. I zato je važno poštovati ljude koji ga obavljaju. Ako želimo stvarati bolje društvo, moramo razumjeti i cijeniti svakog pojedinca, bez obzira na to kakvu funkciju obavlja.”
Ovaj trenutak promjene perspektive nije bio samo korak prema boljoj unutarnjoj svjesnosti učenika, već i prema društvenoj odgovornosti. Nakon tog časa, čistačica nije više bila samo žena koja čisti. Postala je simbol svega onoga što ljudi često ne primjećuju, ali što je za funkcioniranje svijeta od ključne važnosti.