U podnožju planine Zvijezde, između gustih šuma srednje Bosne, dogodilo se nešto što zvuči kao da je izvučeno iz romana ili filma, a ne iz stvarnog života. U rano proljeće, šumari iz okolice Kaknja naišli su na dječaka za kojeg niko nije znao – bez dokumenata, bez imena, bez ijedne riječi izgovorene ljudskim jezikom. Tek kasnije, kada je smješten u prihvatilište u Zenici, dat mu je ime – Haris.
Priča o “divljem djetetu”, kako su ga mediji prozvali, potresla je javnost i otvorila bezbroj pitanja, a ona najvažnija još uvijek nemaju odgovore. Ko je Haris? Kako je završio u šumi? I zašto se, i nakon više mjeseci, niko nije javio da ga traži?
Prvi susret: Dječak iz tame šume
Šumari su ga ugledali rano ujutro, kako trči između borova, bos, prljav i s pogledom koji su opisali kao “više životinjski nego ljudski”. Isprva su pomislili da je riječ o nekom izgubljenom djetetu iz obližnjeg sela. Međutim, kada su pokušali da mu priđu, pobjegao je nevjerovatnom brzinom, penjući se na brdo kao divljač. Tek trećeg dana uspjeli su ga uz pomoć hrane i strpljenja privoljeti da siđe.
Dječak je bio izrazito neuhranjen, odjeven u poderane komade tkanine, s ogrebotinama i znakovima dugotrajnog boravka u prirodi. Ono što je sve šokiralo – nije znao govoriti, niti je pokazivao razumijevanje za najosnovnije riječi.
Prve procjene: Godine i ponašanje
Ljekari su procijenili da Haris ima između devet i jedanaest godina. Njegovo ponašanje bilo je, kako su naveli, “atipično za civilizirano dijete”: hoda na pola pognuto, ne koristi pribor za jelo, osjetljiv je na buku i svjetlost, a reagira instinktivno na nepoznate ljude.
Psiholozi su ubrzo došli do teške, ali neizbježne pretpostavke: dijete je vjerovatno veći dio svog života provelo u potpunoj izolaciji od društva. Pitanje je samo – zašto?
Potraga za identitetom: Niko se ne javlja
Policija je pokrenula istragu u cijeloj zemlji. Fotografije Harisa objavljene su u medijima, ali niko se nije javio. Nema nestalih osoba tog uzrasta koje bi odgovarale njegovom opisu. DNK analiza nije dala rezultate jer nema poklapanja ni u jednoj bazi podataka u BiH.
Zato sudbina ovog dječaka ostaje misterija – kao da je izrastao iz zemlje, bez prošlosti, bez porijekla. Neki su nagađali da je možda bio žrtva zlostavljanja i godinama zatvoren, dok drugi vjeruju da je odrastao među životinjama. Bilo kako bilo, duša boli kada se vidi kako dijete gleda ljude – ne s povjerenjem, već s nepovjerenjem i strahom.
Prvi koraci ka oporavku
U Centru za socijalni rad u Zenici, Haris je sada pod stalnim nadzorom tima psihologa, pedagoga i ljekara. Uči prve riječi. Nacrtao je svoje prve crteže – većinom šumu, životinje i neobične oblike koje još niko nije uspio protumačiti. Ne dozvoljava svakome da mu priđe, ali postoje trenuci kada se nasmije, i tada svi oko njega kažu da se “pojavi neko drugo dijete – kao da kroz pukotine trauma prođe svjetlo”.
Sudbina koja nas sve pita – ko smo ako zaboravimo na jedno dijete?
Harisova priča duboko pogađa jer nije samo tragedija jednog dječaka – to je slika društva koje negdje, nekako, nije primijetilo da neko odrasta bez imena, bez glasa, bez ikoga. Šta to govori o nama? I kako se desi da neko toliko nestane iz svijeta, a da niko ne pita: “Gdje je dijete?”
Jedna stvar, ipak, ostaje misterija – kako je preživio sve te godine, i da li je neko bio s njim? Je li riječ o zanemarivanju, kriminalu, ili nečem što još ne možemo ni zamisliti?
Odgovori možda nikad neće doći. Ali Haris je tu – stvaran, živ, s pogledom koji traži nježnost i sigurnost. I to je sada jedino važno.