Kad se Danijel vratio iz Njemačke, nije imao ništa osim ideje i duboko ukorijenjene želje da u rodnom gradu napravi nešto svoje. Pet godina je tamo radio fizičke poslove – od građevine do čistačkih firmi – spavao po barakama, štedio svaku marku. Nije mu bilo lako, ali je znao zašto to radi. Nije htio ostati tamo zauvijek. Njegov san je bio da se vrati i otvori mesaru, baš onakvu kakvu je njegov pokojni otac nekad vodio.
Kad je odlučio da se vrati u Bijeljinu, mnogi su mu govorili da je lud. „Ko se danas vraća ovdje? Ovdje nemaš ni budućnosti ni para“, govorili su mu. Ali Danijel nije mario. Uzeo je kredit od 40.000 eura, založio roditeljsku kuću, i sve što je imao uložio u mali lokal u naselju gdje je nekad i odrastao. Renovirao je sve iz temelja – pločice, oprema, rashladne vitrine, klanje, dozvole, radne uniforme… Ništa nije htio na pola.
Prvih mjesec dana radio je od četiri ujutro do devet naveče. Sam. Nije imao radnike. Sam je išao po robu, klao, čistio, sjekao, prodavao, kuhao za sebe, i na kraju dana jedva stajao na nogama. Nije imao ni auto – stari bicikl ga je vozio po selima dok ne bi skupio domaće meso i mlijeko koje bi kasnije preprodavao. Ljudi su polako počeli da ga cijene – zbog kvalitete, ali i zbog njegove upornosti.
I tako je prošla godina. Bez slobodnog dana. Bez izlaska, bez putovanja, bez ičega osim rada. Danijel nije imao ni djevojku, ni društveni život. Samo san koji ga je nosio.
Ali onda, jednog hladnog februarskog jutra, kad je već mislio da je sve krenulo uzlaznom putanjom – zakucala je inspekcija. Došli su nenajavljeno, kao i uvijek. Pregledali su sve – dokumente, dozvole, meso, opremu. U početku je bio smiren, jer je znao da nema šta da krije. Sve je bilo po propisu. Ali, kako to često biva, uvijek se nešto nađe.
Jedna stara vaga – koju nije koristio, stajala je zabačena u ćošku – nije bila baždarena. Zapisnik. Kazna. Zatvaranje na tri dana. I još gore – rupe u papirologiji jer su neke dozvole kasnile iz Banje Luke. Nije bilo namjere, ali zakon ne pita za to.
Kazna: 5.500 eura. I prijetnja da bi mogao izgubiti dozvolu.
Danijel je bio slomljen. Ne od kazne – nego od osjećaja da mu se sav trud ruši zbog birokratije. Sjeo je ispred radnje, na hladne stepenice, i prvi put nakon godinu dana – zaplakao. Ne zbog para. Nego zbog nepravde.
Komšije su ga gledale u čudu. Neki su prošli bez riječi, a neki su mu ostavili kafu i topli čaj. Ljudi su počeli da šapuću: „Nije zaslužio to“, „To je onaj momak što sam radi sve“, „Njega treba podržat’“.
I podržali su ga. Otvorila se lokalna peticija. Novinar iz grada je došao i napisao tekst o njemu. Čak su i neki privrednici ponudili pomoć. Ali Danijel nije htio milostinju – tražio je samo da ga puste da radi.
Poslije svega, kad je prošla kriza, ponovo je otvorio mesaru. Isplatio je kaznu, sredio papire, kupio novu vagu. Naučio je lekciju – da pošten rad nije uvijek dovoljan, i da sistem zna biti bezdušan. Ali nije odustao.
Danas Danijel ima jednog radnika, auto na kredit, i osmijeh koji govori više od hiljadu riječi. Kaže: „Nisam ni sanjao da će me inspekcija skoro uništiti, ali ako sam to preživio – mogu sve.“
Jer nekad ti život zakuca na vrata s nevoljom, ali ako ostaneš na nogama, nevolja ode, a ti ostaneš – jači.