U doba kad većina ljudi život ne može da zamisli bez interneta, aplikacija za dostavu hrane i pametnih telefona, dvojica prijatelja iz Bosne i Hercegovine odlučila su okrenuti leđa modernom načinu života i sagraditi sebi dom – ali ne bilo kakav dom. Njihova koliba, smještena duboko u planinskim predjelima gdje je tišina toliko gusta da je gotovo možeš opipati, izgrađena je isključivo ručnim alatima: testerom i sjekirom. Bez struje, bez građevinskih strojeva, bez pomoći izvana.
Iako je ova odluka mnogima djelovala kao ludost, njima je to bila životna želja. “Htjeli smo dokazati da čovjek može stvoriti svoj raj vlastitim rukama”, priča Eldar, jedan od dvojice prijatelja. Njegov saputnik u ovom poduhvatu, Marko, dodaje: “Nije bilo lako. Prvih mjeseci su nas ljudi ismijavali, govorili su da nećemo izdržati ni zimu, a kamoli da ćemo sagraditi nešto.”
Prvi korak bio je pronalazak lokacije. Željeli su mjesto udaljeno od civilizacije, ali dovoljno bogato prirodnim resursima – drvetom, izvorima vode i sunčevom svjetlošću. Nakon nekoliko mjeseci traganja, pronašli su idealnu visoravan s pogledom koji oduzima dah. S jedne strane šuma, s druge planinski vrhovi koji zimi sijaju pod slojem snijega, a ljeti se kupaju u sunčevoj svjetlosti.
Prava borba počela je kada su donijeli prve balvane. Svako drvo koje su posjekli morali su sami oguliti, obraditi i dovući do gradilišta. Testera je rezala sporo, a sjekira je tražila snagu i strpljenje. “Ruke su nas boljele do suza. Imali smo žuljeve, krvarili smo, ali nikad nismo pomišljali da odustanemo”, govori Eldar dok pokazuje debeli sloj žuljevite kože na svojim dlanovima.
Gradnja je trajala dvije i po godine. Nisu žurili – svaki dan bio je nova lekcija, novo iskustvo. Sami su naučili kako povezivati trupce, kako izolirati zidove mahovinom i glinom, kako napraviti krov koji će izdržati i najteže snježne mećave. Kroz sve to, priroda im je bila učitelj, a oni marljivi učenici.
Danas, njihova koliba izgleda kao da je ispala iz neke bajke. Zidovi su napravljeni od pažljivo složenih borovih trupaca, krov je pokriven šindrom koju su sami cijepali, a unutrašnjost odiše toplinom i jednostavnošću. Peć na drva grije svaki kutak, a miris borovine ispunjava prostor. Nema televizora, nema interneta – samo mir, zvuk ptica i pucketanje vatre.
“Ljudi nas pitaju da li nam nedostaje grad, kafići, brza hrana… ali istina je da nam ne fali ništa”, kaže Marko. “Imamo vodu iz izvora, vrt iza kolibe, skupljamo šumske plodove, beremo gljive, lovimo ribu. Živimo sporo, ali ispunjeno. Danas smo istinski sretni.”
Njihov podvig inspirirao je mnoge. Ljudi iz cijele regije ih kontaktiraju, pitaju za savjete, žele ih posjetiti i naučiti nešto iz njihove priče. Eldar i Marko planiraju uskoro organizirati radionice za sve koji žele naučiti kako se živi u skladu s prirodom. “Ne moraš se odreći svega da bi živio jednostavno. Ali moraš imati hrabrost da počneš”, kaže Eldar.
Za njih, koliba nije samo sklonište – ona je simbol slobode, nezavisnosti i povratka korijenima. I dok moderni svijet žuri naprijed, njih dvojica uživaju u svakom trenutku svog “raja” – svjesni da su ga stvorili vlastitim rukama, testerom i sjekirom.