U malom mjestu na sjeveru zemlje, gdje se ljudi još uvijek čvrsto drže običaja, sahrane se i dalje smatraju svetim događajima, a pravila odijevanja gotovo su nepisani zakon. Zato nije ni čudo što je prisutne zatekao neobičan prizor — muškarac obučen u dugu zelenu haljinu stoji tiho kraj groba, dok vjetar pomiče nježnu tkaninu i suze mu klize niz lice.
Njegovo ime je Marko Petrović, tridesettrogodišnjak koji je, kako će kasnije reći, odlučio da ispoštuje posljednju želju svog najboljeg prijatelja, Igora. Njihovo prijateljstvo počelo je još u školskim danima. Bili su nerazdvojni, kao braća. Dijelili su sve — radosti, tuge, tajne, snove.
Ali Igor nije bio običan mladić. Od djetinjstva je znao da je “drugačiji”, kako je sam govorio. Nije mario za stereotipe, ni za to kako će ga okolina gledati. Volio je slobodu izražavanja, umjetnost, boje. Posebno zelenu boju. „Zelena je boja života i nade“, često bi govorio, „i kad me više ne bude, želim da ljudi nose zelenu, a ne crnu. Ne želim da tugujete u mraku, već da me ispratite bojom koja slavi ono što sam bio.“
Igor je, nažalost, izgubio bitku s teškom bolešću. Imao je samo 32 godine. Kada je Marko pročitao pismo koje mu je Igor ostavio — suze su same potekle. U njemu je, između ostalog, pisalo: „Znam da ćeš ti imati hrabrosti da ispuniš moju posljednju želju. Obuci nešto zeleno. Po mogućstvu, onu moju haljinu iz performansa. Znaš ti koju.“
I Marko je to i učinio. Bez razmišljanja. Iako je znao da će ljudi pričati, osuđivati, podsmjehivati se. Iako su već na samoj sahrani neki šaputali, snimali telefonom, a kasnije je lavina osuda preplavila društvene mreže.
„Sramota!“, pisali su. „Pogledajte ovog, izrugao se sahrani!“, „Nije ni čudo što društvo propada!“
Ali među lavinom negativnih komentara, pojavile su se i riječi podrške. Ljudi koji su pročitali Markovu objavu u kojoj je podijelio razlog svog postupka — ostali su bez riječi.
„To nije bila haljina, to je bio dokaz ljubavi, poštovanja i prijateljstva. Ne postoji veći gest od toga da uradiš nešto od srca, čak i ako znaš da ćeš biti neshvaćen“, napisala je jedna korisnica.
„Dok svi vi osuđujete, ovaj čovjek je pokazao šta znači prava odanost. Igor je bio sretan što je imao takvog prijatelja“, dodao je drugi.
Marko se kasnije oglasio medijima, iako nerado. „Nisam to uradio zbog pažnje. Nisam ni znao da me neko snima. Samo sam želio ispuniti njegovu želju. Nisam ga mogao spasiti, ali mogao sam ga ispratiti onako kako je htio. U njegovoj boji. U njegovoj haljini.“
Ova priča je podsjetnik da ljubav i odanost ne poznaju granice, norme ni osude. Ponekad ono što izgleda neobično — krije najdublje poštovanje. I dok mnogi i dalje gledaju formu, neki biraju da slijede srce. I možda će im, baš zbog toga, jednog dana neko obući haljinu, ne da bi privukao pažnju, nego da bi pokazao da su ga voljeli baš takvog kakav jeste.