U današnje vrijeme, kada se porodice sve češće suočavaju s izazovima, a brakovi pucaju pod pritiskom svakodnevice, priča Ivane i oca Predraga – sveštenika iz jedne manje opštine u Bosni i Hercegovini – djeluje gotovo nestvarno. Ne samo da su zajedno već više od 20 godina, već su se kućili čak 14 puta, seleći se iz mjesta u mjesto, prateći pozive službe i sudbine. Ipak, ono zbog čega ljudi najviše poštuju Ivanu nije njihova dugovječnost, već način na koji odgaja njihovo troje djece – skromno, mudro i s ljubavlju koja ne traži spektakl, već daje primjer.
Život na putu – 14 kuća, ali jedan dom
Sve je počelo kada su se Ivana i Predrag upoznali na fakultetu. Ona je studirala srpski jezik i književnost, a on je već tada bio na putu da postane sveštenik. Nakon vjenčanja, ubrzo su počeli služiti u prvoj parohiji – malom selu nadomak Bijeljine. Tada su i započeli svoj život selidbi.
“Svaka nova parohija značila je novi dom,” kaže Ivana. “Ali meni to nikad nije bilo strašno. Gdje god smo išli, ja sam se trudila da u svakom mjestu napravim atmosferu doma – makar to bio stan od 30 kvadrata.”
U nekim mjestima su ostajali nekoliko godina, u drugima samo nekoliko mjeseci. Bilo je i onih gdje su se vraćali više puta. Kroz sve te promjene, Ivana nije pokazivala umor. “Navikneš se,” kaže. “Kad znaš da je to sve za viši cilj – služenje ljudima – prihvatiš. A djeca su od malih nogu naučena da dom nije zid, već ljubav u njemu.”
Majka, učiteljica i prijateljica – sve u jednoj osobi
Ivana i Predrag imaju troje djece – najstariji sin ide u srednju školu, srednje dijete je osnovac, a najmlađa kćerka još uvijek nosi ranac veći od sebe. Ono što sve komšije, vjernici i poznanici prvo ističu jeste njihova kultura, skromnost i odgovornost.
“Kad dođu kod nas djeca iz razreda, svi se iznenade da nemamo televizor u dnevnoj sobi. Ne zato što ne možemo da ga priuštimo, nego zato što više volimo da razgovaramo, čitamo ili zajedno kuhamo,” kaže Ivana.
U njihovom domu postoje jasna pravila, ali bez vike, bez kazne. Umjesto toga, Ivana koristi razgovor, primjer i povjerenje. “Djeca moraju znati da ih poštuješ, da ti je stalo do njihovog mišljenja, ali i da postoje granice. Moj sin zna da ne mora da me slaže – čak i kad pogriješi, važno mi je da mi kaže istinu.”
Jedna od metoda koju koristi je tzv. “porodični krug” – svake sedmice, svi sjednu zajedno, pričaju kako im je prošla sedmica, šta ih je mučilo, obradovalo, čime su ponosni. “To je naša mala tradicija. Djeca se raduju tim razgovorima jer znaju da ih niko neće prekidati, ismijavati ili ignorisati.”
Ljudi joj skidaju kapu
Nije rijetkost da ljudi nakon službe priđu Ivani i kažu joj koliko se dive načinu na koji vodi porodicu. “Vi ste stub,” rekla joj je nedavno jedna starija parohijanka. “Otac Predrag bez vas ne bi mogao sve ovo, a djeca su vam za primjer.”
Ivana, međutim, ne voli da se stavlja u centar pažnje. “Ja samo radim ono što mislim da je ispravno. Djeca su naša najveća odgovornost, ali i naš najveći dar. Kako da ih ne učim da budu bolji ljudi?”
Život bez luksuza, ali pun bogatstva
Uprkos skromnim prihodima, njihova porodica nikad nije tražila više nego što im je potrebno. Ivana šije odjeću, sprema zimnicu, koristi recepte svojih baka i prenosi te vrijednosti na djecu. “Kad znaš da ti ne treba puno da bi bio srećan, tada si stvarno slobodan.”
Njihov život nije lak, ali jeste ispunjen. I upravo zbog toga, mnogi koji ih upoznaju ostaju zatečeni jednostavnošću kojom žive – i veličinom svega što su zajedno izgradili.