Duboko u srcu jedne od planina na Balkanu, gdje vjetrovi još šapatom nose priče starih naroda, otkrivena je zlatna žila koja bi, prema prvim procjenama geologa, mogla sadržavati dovoljno rude da zadovolji potrebe pola Evrope u narednih nekoliko decenija. Ovo otkriće izazvalo je pravu malu „zlatnu groznicu“, ali ne onu haotičnu iz starih vestern filmova, već savremenu, strateški planiranu i vođenu rukom ozbiljnih investitora.
Riječ je o projektu koji se nalazi na jugozapadu Srbije, u planinskom vijencu gdje su priroda i čovjek decenijama živjeli u tihoj simbiozi. Međutim, nakon niza geoloških istraživanja i detaljnih analiza tla, ustanovljeno je da se ispod slojeva zemlje i kamena krije rudno bogatstvo – najviše zlata, ali i srebra, bakra i cinka. Ovaj potencijal privukao je pažnju brojnih kompanija, ali prava senzacija dogodila se kada je australijski rudarski gigant „South Star Mining Ltd.“ objavio da je kupio većinski udio u projektu.
Ono što je dodatno privuklo pažnju javnosti jeste podatak da među timom stručnjaka koji rade na ovom zahtjevnom projektu ima i domaćih ljudi – čak 22 Srbina angažovana su u različitim fazama istraživanja, planiranja i početne eksploatacije. Ovi ljudi nisu samo fizički radnici, već i inženjeri geologije, stručnjaci za zaštitu životne sredine, rudarski tehničari i ekonomisti.
Jedan od njih je Dragan Nikolić iz Prijepolja, geolog s više od dvadeset godina iskustva. „Kada sam čuo za ovaj projekat, znao sam da će biti nešto veliko. Nismo još do kraja svjesni koliko ovo otkriće znači – ne samo za industriju, već i za lokalnu zajednicu,“ rekao je Nikolić za lokalni radio. On ističe da kompanija vodi računa o zaštiti prirode, kao i da se svi radovi vrše uz najstrože ekološke standarde.
Australijska kompanija ulaže ne samo u iskopavanja, već i u infrastrukturu – grade se novi putevi, unapređuju lokalne škole, renovira se dom zdravlja. „Naš cilj nije samo eksploatacija rude, već dugoročna saradnja sa zajednicom,“ poručuju iz kompanije.
Zlatna žila proteže se, prema preliminarnim podacima, na dužini od preko pet kilometara, a dubina na kojoj se nalazi rude dostiže i do 400 metara. Procjene govore da bi rudnik mogao da radi najmanje 20 godina, a da se već sada razmatra i mogućnost proširenja nalazišta.
Pitanja se, naravno, postavljaju: kome pripada zlato iz dubine naše zemlje? Da li će lokalna zajednica imati stvarnu korist ili će sve otići stranim investitorima? Odgovori na ta pitanja zavise od niza faktora – od pregovaračkih sposobnosti državnih organa, do zakonskih regulativa o rudnim rentama i porezima. Ipak, ono što ohrabruje jeste činjenica da je projekt od samog početka otvoren za javnost i da se o svim fazama izvještava redovno.
Lokalno stanovništvo dijeli oprezni optimizam. Mještanka iz obližnjeg sela kaže: „Voljeli bismo da nam djeca ne moraju ići u inostranstvo za boljim životom. Ako ovo rudarenje donese poslove i novu školu, neka ga, samo da ne unište planinu.“
U eri kada se mnogi regioni Balkana suočavaju s depopulacijom i ekonomskom stagnacijom, ovakvi projekti mogu biti prekretnica – ali samo ako se vodi računa o ravnoteži između profita i prirode, između investitora i lokalne zajednice.
Za sada, planina i dalje stoji ponosno, čuvajući svoje blago. A hoće li ono biti prokletstvo ili blagoslov – zavisiće od nas samih.