Nekada najtraženije ime estrade, glas koji se prepoznavao već pri prvim taktovima pjesme, sada živi sasvim drugačijim životom — daleko od reflektora, kamera i buke gradskih ulica. Riječ je o Milici Arsenijević, pjevačici koju je publika obožavala zbog nježnih balada i iskrenih tekstova. Njena životna priča posljednjih godina postala je zanimljivija od bilo koje pjesme koju je otpjevala.
Milica je sredinom 2020. godine odlučila da napravi pauzu u karijeri. Iako su tabloidi nagađali razne razloge – od ljubavnih problema do umora od estrade – istina je bila mnogo dublja. “Osjetila sam da sam izgubila sebe”, rekla je u intervjuu za jedan magazin. “Pjevala sam, nastupala, putovala… ali srce je bilo prazno.”
U potrazi za smirenjem, odlučila je otići na duhovno povlačenje u jedan manastir u okolini Valjeva. Tamo, među borovima i tišinom, pronašla je ono što nije ni tražila – ljubav.
„Bilo je jutro, tiho, prohladno. Sjedila sam na klupi ispred manastira i pila čaj od nane. On je prišao tiho, s osmijehom koji me odmah podsjetio na nešto zaboravljeno. Bio je to Nikola, volonter koji pomaže manastiru već godinama. Kada sam ga prvi put vidjela, sjetila sam se babinih riječi: ‘Dijete moje, kad naiđe onaj pravi, srce će ti zadrhtati prije nego što glava išta shvati.’ I tako je bilo.“
Nikola, bivši vojnik i danas terapeut za rad s djecom s teškoćama u razvoju, nije znao ko je Milica. Nije slušao radio, nije pratio medije. Njegov svijet bio je miran i jednostavan, ispunjen radom, molitvom i ljudskom dobrotom. Upravo to je ono što je Milicu osvojilo.
„Njegova tišina bila je glasnija od bilo koje pjesme koju sam pjevala. Pored njega sam prvi put osjetila da ne moram da budem ‘zvijezda’, da ne moram da dokazujem ništa. Samo da budem – ja.“
U manastiru su proveli deset dana. Svaki razgovor, svaka šetnja, svaki osmijeh bili su novi korak prema onome što će ubrzo postati ljubavna priča za pamćenje. Nakon povratka u grad, Milica i Nikola su nastavili da se viđaju. Nisu žurili, nisu se eksponirali. Njihova ljubav rasla je tiho, u sjeni velikih priča koje su mediji stvarali oko drugih.
Danas, Milica živi u malom selu kraj Fruške gore. Povremeno pjeva na humanitarnim koncertima i piše muziku za djecu. Nikola radi u lokalnoj školi i vodi radionice za djecu s posebnim potrebama. Njih dvoje se, kako kažu, ne odriču svojih prošlosti, ali biraju drugačiju sadašnjost.
„Ljubav ne mora uvijek da dođe kroz vatromet. Ponekad dođe tiho, obuče se u jednostavnost i mir, i sjedne pored tebe dok piješ čaj od nane.“
Milica priznaje da su je mnogi kolege zvali i nudili joj povratak na scenu, ali ona ne žuri. „Možda jednog dana snimim još jednu pjesmu, ali ne da bih bila prva na listama, već da podijelim ono što sada osjećam. A to je mir. I ljubav koja se desila tamo gdje sam je najmanje očekivala – u manastiru.“
Za kraj razgovora, osvrće se na riječi svoje pokojne bake koje su joj se urezale u srce: „Kad sretneš čovjeka zbog kog zaboraviš da je svijet ikad bio bučan, znaćeš da je to – to.“ I zna – jer ga je srela, baš tamo gdje je išla da pronađe sebe.