Dolaskom svoje snahe, gospođa Zara je srdačno pozdravila novu članicu obitelji u svom domu. U to vrijeme, gospođa Zara je bila jedini izvor prihoda za sina i snahu, što ih je ostavilo bez stabilnog financijskog oslonca. Uz sve brige oko njih, gospođa Zara je morala, iako su bile u poodmaklim godinama, izvršavati sve kućanske obveze. Teret tih očekivanja postajao je sve teži, što je na kraju dovelo do traganja odnosa između svekrve i snahe.
U jednom intervjuu za hrvatski portal “Moje vrijeme”, gospođa Zara je podijelila priču o svojoj unuci koja je rođena 2000. godine, u vrijeme kada njen sin i snaha nisu imali posao. Kao posljedica toga, gospođa Zara je svakodnevno, nakon povratka s posla, nabavljala namirnice i pripremala obroke za obitelj.
Jednog dana je postavila pitanje koliko dugo će taj dogovor trajati i predložila da njezina snaha preuzme dio kućanskih obveza. Na to je snaha reagirala bijesno, zalupila vrata pred njom i tvrdila da nema dovoljno vremena zbog brige za dijete i kućanstvo. Gospođa Zara je osjećala da je snaha željela pretvoriti je u besplatnu kućnu pomoćnicu i financijsku instituciju, što ju je duboko povrijedilo.
Nakon toga je čekala svog sina da se vrati kući i odlučila im postaviti ultimatum – moraju se preseliti.S obzirom na to da nisu imali kamo otići, našli su staru kuću koju su mogli kupiti na rate. No, snaha ju je obavijestila da u toj kući nema vode. Gospođina Zara je odgovorila jednostavno: “Kada pronađete posao i osigurate pristup vodi, tada ćete imati vodu u kući. Za sada, jednostavno perite ruke.”
Već tada je bila prisiljena financijski podržati njihovu selidbu jer više nije mogla podnositi postojeće stanje u kući. Kada ju je sin pitao zašto je to učinila, odgovorila je jasnim i nepobitnim izjavama da nitko tko se brine o njima neće biti omalovažavan zatvaranjem vrata pred njom.
