Tijekom proljeća 1988. godine grupa lovaca naišla je na dječaka usred šume koja se nalazila na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore. Dječak je uočen među čoporom vukova, kretao se na sve četiri i režao. Lovci su ubili vukove, a dječaka, raščupanog, izgladnjelog, izgrebanog i prekrivenog modricama, odveli u civilizaciju. Unatoč volji da govori, dječak nije mogao ni s kim komunicirati.
Lovci su mu dali ime Haris Pućurica, kao i nacionalnost, vjeru i identitet za koje su smatrali da su ispravni. Haris je potom predat nadležnim službama koje će ga, daleko od znatiželje javnosti, poslati na resocijalizaciju u Beograd. Ovaj događaj iz stvarnog života poslužio je kao inspiracija za igrani film Vuka Ršumovića „Ničije dijete“ koji je osvojio tri nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu.
Sastavni dio nastanka ovog filma bio je razgovor s jedinim svjedokom događaja Draganom Rolovićem, skrbnikom dječaka. Dječaka vuka predali su na čuvanje na recepciji bivšeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, ustanove koja je bila odredište zaludale djece iz cijele bivše države, prvenstveno zbog sitnih krađa, provala i džeparenja.
Rolović, tada 25-godišnjak i tek godinu dana rada s problematičnom mladeži iza sebe, dobio je ovaj delikatan zadatak zbog svog inovativnog pristupa i brzih rezultata. Gotovo 25 godina nakon prvog susreta, Rolović se vrlo jasno svega prisjećao. Činilo se da je dijete po dolasku s drugog svijeta. Bio je visok, krupan dječak plave kose i plavih očiju te iznimno dugih ruku. Nakon detaljnijeg promatranja, otkriveno je da njegovi kronično upaljeni sinusi uzrokuju često slinjenje iz nosa.
