Marina, osamnaestogodišnja djevojka iz malog mjesta u blizini Banjaluke, nije ni slutila da će njen rutinski pregled izazvati pravu pometnju u lokalnoj bolnici. U trećem mjesecu trudnoće, uz podršku svoje porodice, odlučila je da ode na prvi ultrazvučni pregled. Iako je bila mlada, trudnoću je prihvatila zrelo, svjesna odgovornosti koja dolazi s tim.
U ordinaciji su je dočekali doktor Jovan i medicinska sestra Ana, koji su bili poznati po svojoj stručnosti i ljubaznosti. Marina je bila malo nervozna, ali su joj njihova prisutnost i osmijeh dali osjećaj sigurnosti. Doktor je uključio aparat i nasmiješeno počeo pregled.
Međutim, kako su se slike počele pojavljivati na ekranu, osmijeh na njegovom licu je polako nestajao. Lice mu je postajalo sve ozbiljnije, a ruke su mu lagano zadrhtale. Sestra Ana je primijetila promjenu i prišla bliže, pogledavši u ekran. Zastala je, a onda se prekrstila i tiho izustila: „Bože dragi…“
Na ekranu su jasno bili vidljivi četvorke. Da, ne jedno, ne dvoje, ne troje – već četvoro beba! U savršenoj simetriji, kao da su se već sada pripremali da zajedno dočekaju svijet. Takva trudnoća je izuzetno rijetka, a još rjeđa kod tako mladih majki.
Doktor je u nevjerici provjeravao podatke, vraćao snimke, pregledavao iz različitih uglova, ali svaki put bi vidio isto – četiri srčane aktivnosti, četiri mala tijela u razvoju. U jednom trenutku, sjeo je na stolicu pored ultrazvučnog aparata, obrisao znoj sa čela i duboko uzdahnuo. „Marina, draga… nosiš četvorke,“ rekao je tiho.
Marina je prvo mislila da se šale. Pogledala je sestru, pa doktora, pa opet ekran. Kad je shvatila da govore istinu, ostala je bez riječi. „Četvorke? Kako…?“
S obzirom na to da nije bilo umjetne oplodnje ni drugih medicinskih intervencija, prirodno začeće četvorki bilo je skoro pa medicinsko čudo. Ljekarski tim je odmah odlučio da slučaj prijavi Univerzitetskom kliničkom centru, gdje bi Marina mogla da dobije dodatnu njegu i nadzor.
Vijest se brzo proširila selom. Ljudi su dolazili da je vide, da joj čestitaju, ali i da čuju šta se to dogodilo kod „našeg doktora Jovana“. Svi su bili fascinirani, neki čak i zabrinuti – kako će se tako mlada djevojka snaći s četiri bebe?
Marina, iako šokirana, nije izgubila prisebnost. „Bog mi ih je dao, daće mi i snage,“ rekla je jednom prilikom lokalnim novinama koje su došle da naprave reportažu.
U narednim mjesecima, pod stalnim nadzorom ginekologa, Marina je pratila razvoj beba. Svaki pregled je bio poseban – sve su napredovale, rasle, i djelovalo je kao da sve ide savršeno. Bolnica je čak organizovala tim stručnjaka koji će biti spreman za porođaj – pedijatre, neonatologe, anesteziologe, babice… cijeli odjel je bio mobiliziran.
Na kraju, u sedmom mjesecu trudnoće, Marina je hitno primljena u bolnicu. Carski rez je bio neizbježan. Operacija je prošla uspješno, a na svijet su došle dvije djevojčice i dva dječaka – svi zdravi, svi bučni i živahni. Bolnica je tog dana odzvanjala plačem, ali i radošću.
Marina je postala lokalna junakinja. Humanitarne organizacije su joj pružile podršku, općina je pomogla sa smještajem i opremom za bebe, a porodica i prijatelji su se udružili da joj olakšaju prve dane majčinstva.
Priča o trudnoj djevojci i četvorkama nije samo medicinska senzacija – to je priča o snazi, izdržljivosti i ljubavi koja ne poznaje godine. I dok je držala jednu bebu na rukama, a ostale tri spavale pored nje, Marina je s osmijehom rekla: „Ovo je moj svijet sada – i ne bih ga mijenjala ni za šta.“