Noć je bila tiha, osim povremenog škripanja drvenog poda ispod nogu mlade majke Ane, koja se polako vraćala u krevet nakon što je provjerila svoju bebu. Bilo je oko dva sata poslije ponoći, a ona je napokon osjetila umor kako joj preuzima tijelo. No, samo što je sklopila oči, kroz hodnik se prolomio tanak, ali jasan plač njene bebe.
Ustala je brzo, srce joj je ubrzano kucalo, ali nije osjećala strah – samo zabrinutost. Beba je inače spavala mirno i rijetko se budila usred noći. Kada je stigla do vrata dječje sobe, plač se činio još jačim, ali ne histeričnim – više kao doziv.
Kada je otvorila vrata, srce joj se steglo. Vidjela je nešto što nije očekivala. Krevetac njene bebe bio je obasjan neobičnim, blijedoplavim svjetlom koje je dolazilo niotkuda. Vazduh u sobi bio je neobično topao, gotovo prijatan, ali istovremeno je osjećala kako joj se koža ježi.
Beba je bila budna, ali nije izgledala uplašeno. Naprotiv, imala je pogled usmjeren ka uglu sobe, gdje je Ana vidjela obrise sjene koja se pomjerala, kao da se razliva po zidu. Njen razum joj je govorio da je to samo igra svjetlosti, ali njena intuicija joj nije dala da se pomjeri.
Duboko je udahnula i prišla krevetiću, uzimajući bebu u naručje. Osjetila je kako joj tijelo drhti, ali nije željela paničiti. I tada se dogodilo nešto što joj je oduzelo dah – na nekoliko sekundi, soba je bila ispunjena mirisom lavande, onim istim koji je njena preminula baka uvijek koristila. Bilo je to nemoguće, jer u kući nije imala ništa što bi moglo proizvoditi taj miris.
Osjećajući da nešto nadilazi njeno razumijevanje, prošaptala je: “Ko god da si, ne povređuj nas.”
Svjetlost je polako počela da blijedi, a plač bebe prestao je u istom trenutku. Osjećaj topline u sobi nestao je, ostavljajući iza sebe samo hladnoću noći. Ana je još neko vrijeme stajala, ljuljajući bebu u naručju, dok nije bila sigurna da je sve potpuno mirno.
Vratila se u svoju sobu, ali nije mogla da zaspi. Pitala se da li je to bio samo san, umor koji joj se poigrao sa umom, ili nešto mnogo dublje, nešto što nikada neće moći potpuno objasniti.
Sljedećeg jutra, dok je spremala doručak, njen muž ju je posmatrao s blagom zabrinutošću. “Izgledaš kao da nisi spavala cijelu noć. Jesi li dobro?” upitao je.
Ana je zastala na trenutak, razmišljajući da li da mu ispriča sve. Na kraju, samo se nasmiješila i rekla: “Beba se budila… Ništa strašno.”
Ali u dubini duše znala je – ono što je vidjela te noći, ono što je osjetila, bilo je mnogo više od običnog buđenja djeteta.