Život nas često iznenadi kad to najmanje očekujemo. Neke vijesti nas nasmiju, neke nas zateknu nespremne, a neke nam prosto slome srce. Ja sam svoju dočekao usred radnog dana, dok sam pio kafu u pauzi s kolegom iz kancelarije. „Znaš li da ti je bivša trudna?“ – rekao je uz osmijeh, više iz trača nego saosjećanja. Ostao sam bez riječi.
Zatečen i nijem
Nisam znao šta da kažem. Samo sam zurio u njega i pokušavao da shvatim da li se šali. Ali njegov pogled bio je ozbiljan. „Ma da, viđaju je često s nekim tipom… navodno je u trećem mjesecu“, dodao je. U meni se sve prevrnulo. Ne zbog nje. Već zbog načina na koji sam to saznao, i zbog onog neizrečenog bola koji sam nosio još otkad smo raskinuli.
Kako smo se rastali
Nisam ja bio svetac u toj vezi, niti sam tvrdio da sam idealan. Bilo je dana kada sam bio hladan, previše zauzet poslom, i možda sam prečesto mislio da će ona uvijek biti tu. Nismo se rastali burno. Više je to bio tih i tužan kraj – bez velike svađe, ali s puno neizrečenih riječi. Otišla je jedne večeri, rekla da mora misliti na sebe, da joj treba mir. I otišla je.
I onda – vijest
Nisam je više zvao. Poštovao sam njen izbor. Ali potajno, nadao sam se da će se vratiti. Da će mi možda pisati. Da će proći kroz neku tišinu i shvatiti da joj ipak značim. Zato me ova vijest pogodila više nego što bih sebi želio priznati. Ne jer mi je stalo do nje na isti način – već jer sam shvatio da se život nastavlja i bez mene. Da ona sada nosi nečije dijete, gradi nešto novo, a ja još uvijek stojim tu gdje sam bio – u praznoj kancelariji, s kafom u ruci i knedlom u grlu.
Tuga koja se ne vidi spolja
Niko od kolega nije primijetio da mi nešto nije u redu. Radio sam dalje, pisao izvještaje, smijao se na polu-duhovite komentare s tim-mitinga. Ali u meni je bio neki miris tuge, neka čudna kombinacija gubitka i olakšanja. Pomislio sam: „Dobro je, bar sada znam da se nećemo vratiti jedno drugom. Možda mi je baš to trebalo da nastavim dalje.“
Noć poslije – tišina i pitanja
Te večeri sam prvi put dugo gledao u stari razgovor s njom. Poruke koje više nisu imale smisla. Fotografije koje su sad pripadale nekom starom svijetu. Nisam je zamrzio. Nisam joj zamjerio. U stvari, poželio sam joj sreću. Da joj to dijete donese radost, da ga neko voli onako kako sam ja želio nju voljeti, ali nisam znao kako.
Pouka koju sam naučio
Nekad nas život ne pita da li smo spremni za promjene. Samo ih baci pred nas, bez upozorenja. A na nama je da naučimo živjeti s njima. Ta vijest – iako bolna – pomogla mi je da zatvorim jedno poglavlje. Da priznam sebi da sam pogriješio što sam ćutao kad je trebalo da pričam, što sam bio dalek kad je trebalo da budem blizak.
I dalje idem naprijed
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, više ne osjećam tu bol kao nekad. Ostao je trag, ali bez gorčine. Više ne provjeravam njen profil. Ne pitam se da li misli na mene. Sad znam – neke priče se moraju završiti da bi nove mogle da počnu. A meni je, možda, upravo ta rečenica kolege s posla – ma koliko bila izrečena nehajno – pomogla da konačno nastavim dalje.