Postoji nešto gotovo čarobno u starim porodičnim fotografijama. Listajući požutjele albume, često zastanem nad slikama žena iz nekih prošlih vremena. Moja baka stoji nasmijana, drži me u naručju, a struk joj je tanak poput djevojačkog. I ne, to nije idealiziranje prošlosti – to je realnost zabilježena objektivom.

Te žene nikada nisu govorile o kalorijama, nisu brojale makronutrijente i nisu znale šta znači „detoks“. Riječ dijeta bila je rezervisana za bolničke jelovnike, a teretana gotovo nepoznat pojam. Kardio trening? Intervalni post? Proteinski šejkovi? To jednostavno nije postojalo u njihovom svakodnevnom rječniku.

Pa ipak – bile su vitke, snažne i zadovoljne. Jele su hljeb, krompir, pite i domaće kolače. U čemu je bila tajna?

Odgovor je jednostavan: ritam, umjerenost i život ispunjen kretanjem.

Nostalgija ili lekcija iz prošlosti?

Ne radi se o idealiziranju nekog sistema ili povratku unazad. Riječ je o tome da su određeni principi tadašnjeg načina života prirodno podržavali zdravu tjelesnu težinu. Danas, kao ljubitelji fitnesa i zdravog života, često komplikujemo ono što je nekada bilo sasvim jednostavno.

Umjesto osnovnih namirnica, imamo egzotične sjemenke i skupe dodatke prehrani. Umjesto redovnih obroka – stalno grickanje. Umjesto kretanja kroz svakodnevne obaveze – sate provedene sjedeći.

Možda nismo napredovali koliko mislimo.

1. Jednostavna ishrana – manje iskušenja, manje prejedanja

Žene 70-ih i 80-ih godina nisu izbacivale ugljikohidrate. Nisu se bojale hljeba niti su razmišljale o glikemijskom indeksu. Jele su normalno, ali umjereno i bez pretjerivanja.

Njihov jelovnik bio je sastavljen od osnovnih, dostupnih namirnica:

Kako je izgledao tipičan dan?

Doručak:
Palenta od cijelog kukuruznog brašna, kriška crnog hljeba uz jaja, ponekad sendvič s domaćom slaninom.

Ručak:
Pasulj, supa, dinstani krompir s mesom, svježa salata.

Večera:
Svježi sir, jogurt, kuhane makarone ili ostatak ručka.

Naizgled jednostavno. I upravo u toj jednostavnosti leži suština.

Hrana je bila manje prerađena, sadržavala je manje rafinisanog šećera i manje „okidača“ koji podstiču prejedanje. Slatkiši nisu bili svakodnevica. Pite su se pravile povremeno, a kolači za posebne prilike.

Osim toga, ništa nije bilo instant. Da biste jeli, morali ste:

stati u red u prodavnici
donijeti namirnice kući
pripremiti obrok od početka
oprati suđe ručno

Sama priprema hrane zahtijevala je trud i vrijeme. Danas je dovoljan telefonski poziv ili nekoliko klikova.

Kada hrana nije stalno dostupna i kada zahtijeva angažman, automatski je više cijenimo – i rjeđe pretjerujemo.

2. Obroci po rasporedu – bez stalnog grickanja

Jedna od najvećih razlika između tada i sada jeste ritam ishrane.

Ako bi neko tada rekao da ogladni između ručka i večere, dobio bi začuđen pogled. Obrok se čeka. Ne gricka se cijeli dan.

Standardni raspored bio je gotovo vojnički:

Doručak: između 7 i 8 sati
Ručak: oko 13 sati
Večera: do 19 sati

I to je bilo to.

Bez međuobroka, bez čipsa uz televiziju, bez kasnonoćnog pretraživanja frižidera.

Zašto je ovaj sistem funkcionisao?

Tijelo se navikava na ritam.
Nema naglih skokova šećera u krvi.
Apetit je stabilniji.
Probavni organi imaju vremena za odmor.

Organizam voli predvidivost. Kada zna da hrana dolazi u određeno vrijeme, nema potrebe za „panikom“ i pretjeranom željom za slatkim.

Danas jedemo iz dosade, stresa, navike. Tada se jelo kada je vrijeme za jelo.

3. Kretanje kao sastavni dio života

Možda najvažniji faktor vitkosti žena tog vremena nije bila hrana – već kretanje.

One nisu trenirale jer su željele smršati. Kretale su se jer je život tako funkcionisao.

Zamislite jedan njihov dan:

Buđenje u 6 sati.
Priprema doručka za porodicu.
Odlazak pješke do autobusa.
Radna smjena, često na nogama.
Povratak kući.
Kupovina namirnica.
Kuhanje, čišćenje, pranje, peglanje.

Nije bilo mašina koje olakšavaju svaki korak. Većina kućanskih poslova obavljala se ručno. Prodavnica nije bila „iza ćoška“ – hodalo se s punim torbama.

To nije bio trening od 45 minuta. To je bila konstantna, umjerena fizička aktivnost tokom cijelog dana.

Takav oblik kretanja sagorijeva energiju bez stresa za organizam. Nema naglog opterećenja, nema iscrpljujućih treninga, ali postoji stalna potrošnja.

Danas sjedimo po osam sati dnevno, a zatim pokušavamo nadoknaditi manjak aktivnosti intenzivnim treningom. Možda bi rješenje bilo jednostavnije – više hodanja, više kućnih aktivnosti, manje lifta i manje automobila.

4. Hrana nije bila bijeg od emocija

Još jedna važna razlika: hrana tada nije bila stalni izvor zabave.

Danas jedemo dok gledamo serije, dok skrolamo po telefonu, dok radimo. Tada se jelo za stolom, zajedno s porodicom.

Obrok je imao početak i kraj.

Nije bilo emocionalnog prejedanja u mjeri u kojoj ga danas poznajemo. Nije bilo beskrajnog izbora slatkiša, dostave brze hrane u ponoć ili frižidera punog gotovih grickalica.

Manja dostupnost znači i manja konzumacija.

Šta danas možemo naučiti iz tog načina života?

Ne trebamo živjeti kao prije pedeset godina. Ali možemo preuzeti ono što je imalo smisla.

Pravilo 1: Jedite u određeno vrijeme

Odredite tačne termine za doručak, ručak i večeru. Pokušajte izbaciti stalne užine. Prvih nekoliko dana može biti izazovno, ali tijelo se brzo prilagodi.

Pravilo 2: Pojednostavite jelovnik

Osnovne namirnice su sasvim dovoljne: žitarice, povrće, meso, mliječni proizvodi, mahunarke. Nema potrebe za komplikovanim receptima i egzotičnim dodacima ako vam ne trebaju.

Jednostavna hrana smanjuje impulsivno prejedanje.