Živeći u Kozjem Dolu kod Trgovišta, braća Novica i Srba Stanković bili su podvrgnuti dve decenije radne eksploatacije u Severnoj Makedoniji.
Kao pastiri za više poslodavaca, posvetili su se svom poslu, ali, nažalost, nisu dobili nikakvu naknadu za svoj trud i morali su da pate u nestandardnom radnom okruženju. Braća su bila primorana da žive kao robovi i sada su opterećena najizazovnijom sudbinom.
Uprkos tome što u Kozjem Dolu borave od 2005. godine, braću i dalje proganjaju sjećanja na teško djetinjstvo. Oni tvrde da ta sjećanja nikada neće nestati. Njihov otac Krstan preminuo je 1984. godine, a majka Olga se preselila u pogranično selo kod Krive Palanke.
Radila je na imanju čovjeka po imenu Milorad, koji je na kraju zatražio da Olga dozvoli da njenog malog sina udomi trgovac iz makedonskog sela Bajlove. U dobi od sedam godina dječak je dobio zadatak da bude pastir i bio je prisiljen da spava u pomoćnim zgradama. Nikada nije bio plaćen za svoj rad i prema njemu su se odnosili kao prema slugi.
Ovakav živott je imao dubok uticaj na njega i on tvrdi da će mu sećanje na njega zauvek ostati urezano u glavu. I pored oslobođenja, dvojac se izdržava od oskudnih devet hiljada dinara socijalne pomoći. Kako bi dopunili svoju ishranu, traže šumsko voće i uzgajaju nekoliko vrsta povrća u svom stakleniku.
