Potresna priča
Vedrana Rudan, poznata po svom direktnom pristupu aktuelnim temama, nedavno je podigla dosta prašine novom kolumnom na svojoj stranici Rudan.info, dotičući se teme djece i pitanja da li je život moguć i bez njih.
Jedna od njenih najnovijih kolumni izazvala je burne reakcije, a mi vam prenosimo dio te kolumne:
Jedan od njenih suradnika ispričao joj je zanimljivu anegdotu. On i njegova supruga neočekivano su dobili dvije karte za pozorišnu predstavu koju su žarko željeli pogledati. Imali su malog sina, srećom, tetka je bila kod kuće. Zamolili su je da uskoči.
Rekla im je da može, ali da neće jer pohađa kurs. “Kurs? Kakav kurs?”, pitao je suradnik. Tada je Poljska upravo postala članica Evropske unije. “Kurs organizira jedna evropska organizacija, svi koji ga pohađamo moramo naučiti reći NE. Mogu čuvati malog, ali neću.” Suradnik je bio zapanjen, nisu otišli u pozorište. Tada sam prvi put shvatila da je najveći izazov za svakog od nas naučiti kako reći NE u životu bez oklijevanja. Prošlo je dvadesetak godina od mog razgovora s tim suradnikom.
Naravno, nije lako govoriti o izgubljenim bitkama. Kad već govorimo o NE, to je riječ koju je najteže izgovoriti kada je u pitanju naša djeca. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na izmaku, s druge strane su vampiri puni energije. Mi ih volimo, ili mislimo da ih volimo, ili smo povjerovali onima koji tvrde da je jedina neraskidiva veza ona između nas i naše djece.
A oni… Jedan prijatelj je poklonio svoju kuću svojoj kćerki. Bila je trudna, njen suprug student, ona studentkinja u tridesetoj godini. Ako ti otac neće pomoći, tko hoće? Djevojka se udala i uselila, moj prijatelj je otišao u podstanarski stan od tridesetak kvadrata. Kad si u pedesetoj, malo ti treba, bivša supruga živi u drugoj državi.
Prijatelj je sretan čovjek. Može čuvati unučad, može ih voditi u vrtić, može ih voditi iz vrtića, može provoditi svaki vikend s njima u svojoj garsonijeri jer njegova djeca, već u četrdesetima, povremeno nešto rade, čak i studiraju. Kad plati najam, račune i hranu za psa svom Lulu, ostane mu malo za preživljavanje. To krije od djece, tako da posuđuje novac od svoje devedesetogodišnje majke kako bi mogao hraniti unučad. Doduše, Lulu će se morati odreći jer stanari prigovaraju. Lulu laje, zidovi su tanki, prijatelj traži dobre ruke u koje bi mogao povjeriti svoju ljubimicu, ali nikako ih ne može naći.
Svi njegovi vršnjaci koji imaju unučad traže dobre ruke za svoje ljubimce jer ne možete hraniti i njih i unučad.
Prijateljica, s kojom sam išla u osnovnu školu, ima sedamdeset pet godina. Radi u Italiji. “Srećom”, rekla mi je jučer, “zdravlje mi je dobro, brinem o onom starcu već dvadeset godina, ako umre, moja će djeca umrijeti od gladi.” Njena djeca su već u pedesetima, ali život je težak, život je skup, djeca djeca traže svoje. Zato su nagovorili nonu da iznajmi svoj stan. Kad dobije slobodan vikend od Talijana, spava na kauču kod djece u dnevnom boravku. Znam da im smetam, ali nikad mi to nisu rekli.
Komšinica je već tri tjedna u domu. Dom je smrdljiva rupa, uski hodnici su puni kolica s nepokretnim starcima koji nemaju pojma gdje su. Šezdesetosmogodišnja susjeda u punoj snazi spava u sobi s nepokretnom ženom koja urla čitavu noć. Dala je kuću sinu, jadno pedesetogodišnje dijete ne može biti podstanar sa svoje troje djece.
“Srećom”, dogovorila se s upraviteljem doma da svaki dan ide autobusom u grad i čisti stanove kako bi mogla platiti dom. Važno mi je da su oni sigurni i da ih nitko ne može izbaciti iz kuće.
Jučer je moj unuk Krešo bio kod mene. Otvorio je hladnjak: “Nona, nema Cole, ti znaš da ja pijem samo Coca-Colu!” “Neka te”, rekla sam, ispunjena ljubavlju i nežnošću. “Nona”, rekao je, sjeo na kauč i digao noge na stolac, “vi imate kuću, vrt, mačke, a mi živimo u onoj rupi, vas je dvoje, a nas…” “Reci tati da ide u kurac!”
